Smatram da je veoma važno da čovek stalno preslišava sebe, da bude iskren sa sobom, da permanentno vodi unutrašnji dijalog, da stalno meri svoje dobro i loše delanje. Ja uvek nepogrešivo znam kada i gde pogrešim, pitanje je samo kako ću to da popravim, kako ću sebi da oprostim i kako da zatražim oproštaj od onoga o koga sam se ogrešila.
O izborima…
Moj izbor su oduvek bili: pravda, istina i ljubav, bilo je pravo da branim slabije bez obzira što na suprotnoj strani stoje moćnici. Boriti se za ideale i sistem vrednosti koji vrednuje i poštuje svako ljudsko biće, mora da bude imperativ za svakog od nas. Zbog svojih izbora i delovanja, odricala sam se mnogih stvari: imam premalo vremena za porodicu i prijatelje, zapostavljam hobije koji su mi važni. I ne mislim da sam na bilo koji način bilo šta žrtvovala. Naprotiv, izgradila sam standarde ispod kojih ne mogu da idem kada su ljudi u pitanju. Imam veliki broj prijatelja u državi u kojoj živim, u državama koje su nekada bile naša zajednička domovina, ali i van njih. To su ljudi kojima se radujem i koji mi se raduju, kojima verujem, koje poštujem i volim. Imala sam privilegiju da mi prijatelji budu izuzetni ljudi od kojih sam mogla da učim.
O devedesetim….
Kada je počeo rat, bilo mi je trideset godina, nisam bila više ni tako mlada. Do tada sam živela vrlo ušuškano, bezbedno, mislila da živim u najboljoj zemlji na svetu, da sam okružena najboljim ljudima, kad odjednom – rat. To je bilo neprihvatljivo, nisam se snalazila, gušila sam se od užasa, plakala danima, mislila da neću preživeti bol. Devedeset prve sam gledala kako ljudi, kao u ekstazi, prizivaju rat. Gledala sam kako žene, majke, kao u orgazmu, bacaju cveće na tenkove koji idu u Vukovar. Pitala sam se da li sam luda ja ili svi oni i bila mi je potrebna potvrda da nisam izgubila razum. Toliko se mnogo besa i zla na nas sručilo odjednom, toliko mnogo ljudi je navijalo za rat. Oni koji se nisu slagali s narastajućim ludilom uglavnom su pobegli iz zemlje. Onda su počele da dolaze i prve izbeglice, a ja sam shvatila da sam postala apatrid u sopstvenoj zemlji.
Da tada nisam pronašla ljude koji su se okupljali oko Beogradskog kruga, Centra za antiratnu akciju i Žena u crnom, mislim da bih otišla odavde. Ili poludela. Rat je za mene bio sunovrat u očajanje, ali kada sam shvatila da u tome nisam sama, da postoje ljudi koji hoće da se odupru tom ludilu, grčevito sam ih prigrlila uz sebe. U početku, moj motiv je bio tek snažan poriv za samoodržanjem. Na nivou instikta osećala sam da moram da preživim, a potom da ne počnem da mrzim i da ne dozvolim da od mene načine zver koja sa razularenom ruljom urla ulicama i traži tuđu krv. Bila mi je potrebna potvrda da sistem vrednosti na kome sam vaspitana još uvek vredi, da sam još uvek ljudsko biće. Tada još nisam shvatala da mi se upkos teškoćama otvorila mogućnost da postanem bolja osoba, mogućnost da radim na sebi, da učim… Postalo je važno da nešto pomognem, da nekome olakšam patnju. Smatala sam svojom obavezom da idem na mirovne proteste, da palim sveće i bacam cveće, da pakujem pakete za ljude koji su gladovali u Bosni, da dočekujem izbeglice iz Hrvatske a potom iz čitave bivše zemlje. I prestala sam da svet oko sebe merim sopstvenim metrom i naučila da mi samosažaljenje neće pomoći. Bez obzira što sam naučila da vrednujem svoju patnju, shvatila sam da oko mene žive ljudi koji su patili neuporedivo više, kojima je bilo teže i koji su u najdubljoj tami pronalazili načine da se izdignu iznad toga. Danas, posle svega mogu da kažem da je sve to što nam se desilo od mene napravilo bolju osobu. Rat mi je uništio domovinu, ubio brojne prijatelje, osakatio moju mladost, ali mi je pružio mogućnost da budem bolja.
O porodici….
Detinjstvo pamtim kao najlepše mesto na svetu, pre svega zbog porodice, roditelja i brata, koji su bili i ostali moja najveća podrška u životu. Kada bih živela još sto života, kada bih imala bogatije i lepše svetove, nikada ne bih menjala svoju porodicu. Sa roditeljima i danas imam divan, prijateljski odnos, volim osećaj da sam nečije dete, da sam ušuškana. Dok smo brat i ja bili deca, poštovali su naše izbore ali su nas takođe učili odgovornosti. Budući da su oboje radili, a nije bilo nikoga drugog da nas čuva, mi smo vrlo rano postali samostalni, mali ljudi. To nam je kasnije u životu puno pomagalo, pogotovu u vreme odlaska na studije kada smo, praktično, započeli samostalne živote.
Moja majka potiče iz građanske porodice u kojima su nakon rata žene skinule feredže. Deda je svoje četiri ćerke i jednog sina vaspitavao u modernom i tolerantnom duhu posleratne Jugoslavije, gde je školovanje igralo ključnu ulogu. Majka je završila pravni fakultet i ceo radni vek provela u tadašnjoj Službi društvenog knjigovodstva. Tata je bio građevinski inženjer. Potiče iz veoma cenjene begovske porodice iz Crne Gore, a njegov otac je u dva mandata bio narodni poslanik Kraljevine Jugoslavije. Moj deda, Jusuf-beg Ćorović bio je, po sećanjima savremenika, izuzetno poštovan i uticajan političar, dobar i plemenit čovek, podržavan kako od muslimanskih tako i crnogorskih uglednika. Nažalost, mučki su ga ubili četnici u septembru četrdeset treće i do dan danas njegovi sinovi ne znaju gde su pokopani njegovi ostaci. U porodici moje majke, bez obzira na teške ratne i posleratne godine, moj otac, tri strica i tetka završili su školu i postali ličnosti koje su svoj rad duboko ugradili u javni život Novog Pazara. Jedan stric je bio prvi školovani arhitekta u Sandžaku, drugi slikar, i zahvaljujući njima imala sam pristup literaturi i saznanjima koji dobar deo mojih vršnjaka nije imao. U našoj kući se oduvek puno čitalo, puno smo putovali a roditelji nisu propuštali priliku da nam pokažu neka značajna mesta, kulturno-istorijske spomenike, muzeje i galerije. Vaspitavani smo u duhu međuetničke tolerancije i kosmopolitizma, a naša kuća je uvek bila mesto okupljanja brojnih prijatelja iz cele Jugoslavije.
Roditelji poštuju moje izbore, recimo, nikada me nisu pitali zašto se nisam udala. Majka me podržava da rodim dete, ako želim to da učinim, ali da ne moram da se udam. Smatram da je porodica najvažnija stvar i blagosloven je čovek koji ima podršku u porodici, to ga trajno obeleži.
O uzorima…
Odri Hepberni i njena prezimenjakinja Ketrin do danas su ostale moje omiljene glumice a onda sam počela da skupljam neke druge idole. Otkrila sam i nepovratno se zaljubila u živote Alberta Švajcera, Mahatme Gandija, Martina Lutera Kinga, Dalaj Lame… Očarali su me blistavi umovi Alberta Ajnštajna, Sigmunda Frojda, Marije Kiri, ali i političko delovanje Indire Gandi, Dolores Ibaruri i Golde Meir. I danas se rasplačem kada shvatim koliko izuzetno i neponovljivo može biti jedno ljudsko biće, do kakvih visina može da leti ljudski um i kako jedan izuzetan čovek može da pokrene svet. Ne zavidim mladima koji danas odrastaju. Uglavnom sa užasom gledam na njihove uzore, razmišljam u kakve će ljude odrasti ako su im idoli ljudi čija je, uglavnom, jedina referenca da dobro drže pištolj. Ili pikaju loptu. Ili pevaju turbo-folk. Moram da priznam da mi nikada neće biti jasno zašto jedan fudbaler koji jedva da je završio srednju školu (mada s loptom čini čuda) dobija milione nekih deviznih parica dok, recimo, neki sjajni naučnici godinama rade na pronalaženju leka za neku neizlečivu bolest i dobijaju tek deliće toga. Zbog takvih stvari često pomišljam da ljudski rod ima ozbiljne sistemske greške.
O odgovornosti…
Uvek sam se suprodstavljala. Iako sam bila dobar đak, uvek je bilo nekog razloga da se pobunim u nečije ime. Rano sam otkrila talenat da sam glasnija, drskija, osetljivija na nepravde, da ne mogu da ćutim, da ne mogu da ne vidim, da ne mogu da ne čujem. Shvatila sam da je sve to vezano za ličnu odgovornost, za vrednosni sistem koji sam stekla u detinjstvu. Sve počinje kada naučimo da se papir ne baca na ulicu, da se muzika ne pušta preglasno jer to smeta komšijama, da se ne skreće u jednosmernu ulicu u pogrešnom pravcu, da se tvoja sloboda završava tamo gde počinje tuđa.
Bilo je trenutka kada sam bila izložena pretnjama, kritikama i pritiscima zbog svojih izbora, zbog svog angažovanja i posla kojim se bavim. Znam da je bilo bezbednije ponekad odustati, sigurnije ponekad oćutati, isplativije ne ići đonom na moćnije. Ali, nekako mi kompromisi nisu išli baš najbolje, nisam se snalazila sa tom vrstom trgovine. Kompromis je pitanje limita. Nemam problema sa ograničenjima koja postavljam sebi kao korektiv i kao sistem unutrašnje kontrole, ali i te kako mi smetaju konformistička, palanačka i sitnošićarska jajarenja sa sopstvenom dušom. Dok god si spreman da prelaziš sopstvene granice i probijaš postavljene limite, spreman si da se razvijaš kao ličnost.
O preispitivanju…
Smatram da je veoma važno da čovek stalno preslišava sebe, da bude iskren sa sobom, da permanentno vodi unutrašnji dijalog, da stalno meri svoje dobro i loše delanje. Ja uvek nepogrešivo znam kada i gde pogrešim, pitanje je samo kako ću to da popravim, kako ću sebi da oprostim i kako da zatražim oproštaj od onoga o koga sam se ogrešila. Preispitavanje je moj dnevni ritual, moja duhovna potreba i uporište. Poznajem mnoge ljude koji tvrde da su religiozni ali uglavnom ne vidim da su skloni introspekciji. Za veliki broj njih, duhovnost se najčešće svodi na puko prisustvo u verskim institucijama i krajnje uprošćavanje i vulgarizaciju religije u čije ime su spremni da učine i najstrašnije zločine prema drugom ljudskom biću.
O vremenu danas….
Poslednjih dvanaest godina vodim jednu malu, lokalnu ali značajnu i respektabilnu nevladinu organizaciju sa ovim pomalo neuobičajenim imenom. Urban-in je nastao devedeset sedme kada smo, grupa mojih prijatelja iz Novog Pazara i nekoliko sjajnih, mladih ljudi iz Antiratne akcije iz Beograda, radili kampanju protiv rata na Kosovu. Rat, naravno, nismo sprečili, ali smo definisali i konkretizovali svoju želju da učinimo nešto za građane Novog Pazara. Pre svih, za one mlade, za one koji su dugo bili na marginama a trebalo je da budu naša svetla budućnost.
Do danas je kroz naše programe, radionice i projekte prošlo hiljade mladih ljudi. Ne znam tačan broj i nije ni važno da bude poznat. Za mene je najvažnije da sam zajedno sa svojim saradnicima stvorila mesto dobrih vibracija, mentalni prostor u kome mladi Novog Pazara mogu da iskažu svoju posebnost i različitost, zaštićeno mesto gde je moguće učiti i družiti se, gde svako od njih može da bude svoj a istovremeno bude deo velikog tima.
Ostavite odgovor