Pored toga što me zarazila čitanjem moja baba Živka me je na neobičan način me je naučila da mislim, da saznam da u onome što ja nazivam stvarnost postoji zabuna. Recimo, kada su moji roditelji kupili televizor, volela sam da sedim ispred njega i gledam emisije o kuvanju. Bio je tu i neki kuvar koji je stalno pravio kolače sa šlagom. A ja volim kolače sa šlagom. I onda, moja baba Živka priđe sa praznom činijom i kaže: Hoćete, molim vas, za moju unuku da stavite malo? I ja tako čekam. I ništa. Međutim, kada sam shvatila da od toga nema ništa, ona me dodatno zbuni. Otvori frižider, izvadi šlag i kaže mi: Ovo ti poslao onaj sa televizije.
O ženama i automobilima…
Vremenom sam primetila jednu stvar – niko ne prepoznaje sreću, ona se podrazumeva. Zato ne treba da se čudimo kada se kaže da loše vreme spaja ljude. Ljudi se pokažu upravo u teškim trenucima, na nekim malim, sitnim stvarima. Recimo, jednom prilikom doživela sam saobraćajnu nesreću, prišla mi je jedna žena i kada je shvatila da sam živa ona me pomazila po kosi. Bila je srećna da nisam poginula, pomazila me majčinski. To je taj momenat koji se pamti i koji znači. Shodno tome (iako zvuči pomalo besmisleno), vreme tokom sankcija bilo je lepše jer su ljudi bili povezani i upućeni jedni na druge.
Nisam osoba koja stvari menja na sitno, zato volim revolucije i promene režima. Mislim da mi je to usadila moja majka, velika revolucionarka. Sećam se, bila sam mala, sa roditeljima sam išla na letovanje. U nekoj saobraćajnoj gužvi, mama je izašla iz auta i upozorila nekog čoveka da se vrati u red kao i svi ostali i da ne pretiče. Nije vredelo ni to što je on bio muškarac, ni što je rekao da vozi neku važnu ličnost, ništa. Kada je pitao: Ko ste vi da meni kažete da se vratim?, ona je odgovorila: Ja sam građanka ove države. Na kraju, taj tip se vratio u red i sve je bilo OK. Od majke sam naučila da ne dam na sebe, da reagujem na nepravdu.
O feminizmu…
Mislim da sam u feminizam ušla još kao devojčica – reagovala sam na napravdu, pitala se zašto ja ne mogu nešto samo zato što sam žensko. Nije mi bio dovoljan odgovor: Ti si devojčica. Ja sam želela da nosim pantalone, da imam pušku a to je mojim roditeljima i mojoj okolini bio veliki problem. Kada se neka osoba suočava sa takvom vrstom pritiska, onda se javi otpor, javi se neka vrsta društvenog aktivizma. Postajala sam sve dosadnija i zahtevnija sa pitanjima, sećam se da je moja tetka (koja je čuvala i svu drugu decu iz porodice) govorila kako sam ja najnapornija. Sa druge strane, sećam se da mi je majka pričala kako sam bila izuzetno razumna i reagovala sam na svaku, pa i najmanju nepravdu. Uvek sam sumnjala kada ne dobijem odgovor, kada nešto pitam ili kažem a odgovora nema.
O stvarnosti…
Pored toga što me zarazila čitanjem moja baba Živka me je na neobičan način me je naučila da mislim, da saznam da u onome što ja nazivam stvarnost postoji zabuna. Recimo, kada su moji roditelji kupili televizor, volela sam da sedim ispred njega i gledam emisije o kuvanju. Bio je tu i neki kuvar koji je stalno pravio kolače sa šlagom. A ja volim kolače sa šlagom. I onda, moja baba Živka priđe sa praznom činijom i kaže: Hoćete, molim vas, za moju unuku da stavite malo? I ja tako čekam. I ništa. Međutim, kada sam shvatila da od toga nema ništa, ona me dodatno zbuni. Otvori frižider, izvadi šlag i kaže mi: Ovo ti poslao onaj sa televizije.
O slobodi i krompiru…
Oduvek mi je nedostajala sloboda. Posebno u detinjstvu. Moja porodica nije bila patrijarhalna, ali je bila izuzetno stroga. Znalo se mesto deteta u porodici. Ipak, ja sam mislila da mogu i da imam mnogo više da kažem od onoga što su mi dozvoljavali. Zato sam imala svoj tajni život. Sećam se i prve laži u koju je moja mama poverovala. Već sa četiri godine mene su vodili u zabavište a ja to nisam volela. Negde sam pokupila informaciju da se od sirovog krompira dobije temperatura, pa sam pojela jedan. Mama je poverovala da sam se prirodno razbolela pa me nije odvela u zabavište. Pored toga što sam u tom slučaju ostvarila cilj, udaljila sam se od majke i počela sam da varam roditelje.
O idolima…
Moji idoli su bile princeze. I to – mrtve princeze. Živela sam u Kairu, bila sam opčinjena Nefretiti i Kleopatrom. One su imale neke tajne, stalno sam razmišljala kako su one živele bolje od nas. Drugu grupu idola činile su holivudske glumice. Volela sam da idem u bioskop. Volela sam Liz Tejlor, posebno u Kleopatri. Gledala sam taj film jedanaest puta zaredom. Nisam volela filmove bez ženskih uloga.
Maštala sam da postanem princeza. Ne kraljica već princeza. Kraljice su bile dosadne, imale su previše moći, a ja sam u mašti tome dodavala i gomilu administrativnog posla koji mi je bio dosadan. Odrasla sam čitajući indijske bajke u kojima postoji gomila tužnih princeza. One pate, ne zbog sebe, već zbog drugih, pate neku veliku svetsku bol. Tu je uvek neko ko je siromašan, bolestan, neko koga juri neka aždaja, a kome princeza pomaže. Dodatno sam bila fascinirana saznanjem da princeze to rade zato što žele, a ne ne zato što moraju da pomažu drugima. Oduvek sam maštala da pomažem ljudima koji imaju neki aždajski problem.
O gledanju iznutra…
Podložna sam opservacijama, razmišljam kako na nekoga gledaju kada je drugačiji. Prošla sam mnogo toga: kako na mene gledaju kad se udam, pa kad sam trudna. Razmišljam i o tome kako na ljude gledaju u odnosu na njihovu seksualnu orijentaciju. Nije lako biti ni gej ni strejt. Ljudi sebi daju za pravo da imaju neko osećanje umesto tebe, daju sebi pravo da se osećaš kao da ti sopstveni život nije dozvoljen. Takve životne situacije su mi pružile mogućnost da razumem Silviju Plat, koja je pisala jezikom toliko teškim da je bilo skoro nemoguće prevesti njege pesme. Od nje sam naučila da svaka osoba može da pronađe svoj oblik umetnosti i da kreira sopstveno oruđe. Isto su uradile i Elizabet Tejlor i Marina Abramović.
O književnosti…
Moj problem sa književnošću je bio taj što sam morala da postanem pisac, ali nisam mogla da se uklopim ni u jednu književnost. Nisam mogla da se uklopim u standarde. Još u u osnovnoj školi sam pisala drugačije, što je uglavnom bilo dobro.
Slažem se sa činjenicom da drugi ljudi pišu na određeni način, određenim stilom koji je prihvatljiv, ali ja neću tako. Meni nije stalo samo do forme, već i do sadržine. Bilo mi je važno da pišem ono o čemu mislim a ne samo o suncu i moru. I to sam naučila od Silvije Plat. Shvatila sam da sam ja feministička književnica, da ja pišem iz sopstvenog bunta, pobunjenički. Shvatila sam da imam svoju tradiciju i svoj rod. Onda sam shvatila i da mogu da pišem knjige i da ih objavim.
…
Nisam dala nijedan značajan intervju, a da me nisu pitali da li kao feministkinja mrzim muškarce. Eto, ja dokazujem da sam kao feministkinja zainteresovana za muškarce, da ih volim. Ne mrze sve feministkinje sve muškarce. Postoje one radikalne koje ih zaista preziru. Moji bivši ljubavnici su govorili da sam ih uništila. Kada sam to jednom prilikom podelila sa svojom prijateljicom Adelom, rekla mi je: Jasmina, to je najmanje što jedna žena može da učini za voljenog muškarca.
Sticajem okolnosti gajila sam mušku decu i videla sam koliko je to teško. Nije lako biti muškarac u patrijarhalnoj sredini.
Znam da kao feministkinja nisam objektivna. Recimo, nisam objavila knjigu Milene Jasenske jer je napisala da obožava da čisti čizme svom mužu svakog jutra. Kao feministčka spisateljica nisam mogla da to ponudim kao uzor, ali kao Jasmina Tešanović ja takav izbor podržavam.
…
Posao pisca nije politički. Onog trenutka kada pisac ode u politiku on postaje diktator i netolerantan. Sa druge strane političar koji počne da piše ne stvara dobru književnost. Pisac mora da se izmesti i preispita, ponekad da udahne život genocidnom ratnom zločincu kako bi neke stvari razumeo.
Ostavite odgovor