Život je zeznut, u njemu nema pravila. Poznajem mnogo ljudi koji su po pravilu službe, i bez obzira na to nije im lako. To je kao i borba za ljudska prava – nema pravila. Kada bi svi znali sve, bilo bi nam dosadno. Zato verujem da svako mora da odredi svoja pravila i da ih se drži u životu. Svako mora da zna šta se ne sme.
O ponudi lepih stvari…
Nedavno sam gledala emisiju koja je imala sve preduslove da bude dosadna: gosti su bili dva pisca i jedan kolumnista. Emisija je bila veoma gledana, imala je odličan rejting. To je pokazalo da ljudima ovde treba normalnost, da su im potrebne lepe stvari, jer život je sam po sebi težak i nimalo sladak. Kada na sve to dodatno mračimo, takav pristup jednostavno nije dobar, jer se time nacija gura u depresiju. Čitala sam o nekoj inicijativi (u Bugarskoj ili Rumuniji, nisam sigurna), u kojoj su tražili da u TV dnevniku bude zastupljeno osamdeset odsto pozitivnih i dvadeset odsto negativnih tema. Recimo, kada gledam vesti, prvo ide vest o gripu, druga je rak dojke, treća je o ekonomskoj krizi. Sve se rešava strahom i plašenjem. Nas stalno plaše. Kažu nam da ne gledamo pomračenje Sunca, a onda niko nema ništa protiv kad neki ljudi daju silne pare da bi otišli negde drugde i gledali to isto, zabranjeno pomračenje. Ne verujem u plasirane frke, ne verujem da je grip toliko strašan koliko se priča (tu sam Srpkinja, ha, ha, ha, i verujem u teoriju zavere). Ovde nisu važne vesti da je neko iz naše okoline dobio neku nagradu, da se dešavaju neke dobre i plemenite stvari a i ako se izveštava o nečemu takvom, obavezno mora da bude pomenuta i neka afera.
O reči…
Smatram da je reč najvažnija. Zato se bavim izdavaštvom. Poruke koje želimo da pošaljemo prenosim kroz reči i knjige. Srećom, nikada nisam morala da radim stvari samo zbog para, niti sam ja takav tip. Uostalom, ja nisam ni talentovana da zaradim. Kada bi mi ponudili bestseler, ne bih umela da ga prepoznam. Zadovoljna sam što mogu da stanem iza onoga što objavljujemo, što izdavačka kuća Rende može samu sebe da izdržava.
Pored toga, srećna sam što svi zajedno uspevamo da pomerimo neke stvari. Recimo, među prvima smo (ako ne i prvi), počeli da objavljujemo autore iz regiona. Kada smo objavili Forsterovog Morisa (2002), u listu Politika objavljen je prikaz knjige u kome je jasno navedeno da je knjiga objavljena u gej-lezbejskoj ediciji Kontrabunt. Iako mi kažu da je to hrabro, ja ne mislim tako. To nije odraz naše hrabrosti, već slika društva u kojem živimo. Ne plašim se, stojim iza onoga što objavimo. Jednom prilikom neko je mislio da će nas uvrediti, pa sam u poštanskom sandučetu (na ivici letka za zlatiborski turistički aranžman), pročitala: Mrzimo vas lezbače. To je bila jedina pretnja… ako je to uopšte pretnja.
O Beogradu…
Veoma volim Beograd. Iako sam proputovala Srbiju, ne mogu da kažem da je volim, jednostavno – volim Beograd. Ako bih se izjašnjavala, nikada za sebe ne bih rekla da sam Srpkinja već da sam Beograđanka. Tako sam se osećala i dok sam živela u bivšoj Jugoslaviji. Sve što radim je moj pokušaj da doprinesem društvu u kome živim i lakšem, lepšem i boljem životu. Verujem da su ljudi koji su obrazovani i upućeni u različite stvari opušteniji i lakše žive. Ljudi se plaše onoga što im nije poznato, a mnogo toga im je nepoznato. Zapravo, niko nije kriv što nešto ne zna. Pomislila sam da, ako se već bavim izdavaštvom, onda treba da pokušamo da doprinesemo uspostavljanju novih vrednosti i novog kulturnog modela, budući da se onaj stari izgubio tokom devedesetih. I zato je RENDE kuća sa jasno isprofilisanom izdavačkom politikom. I zato se dizajnu takođe pridaje veliki značaj, budući da je i dizajn knjige neka vrsta poruke. Promocije su posebna priča i veoma sam posvećena njihovoj organizaciji. Oduvek sam želela da pokažem da promocije knjiga nisu uzvišena stvar za neke mnogo uzvišene ljude, mesto na kome se nadmudruju dosadni književni kritičari i jednako dosadni pisci. Želela sam da ovi događaji budu mešavina zvuka i slike, ali da sve bude u službi knjige. Imali smo i taktiku: ljude nismo pozivali na promocije, već na žurke. Međutim, danas insistiramo na terminu promocija. Sa jedne strane tako želimo, a sa druge – ne možemo više da ih prevarim. Promocija mora da bude lepa jer je kruna rada na nekoj knjizi.
O klišeima…
Mislim da je i lako i teško funkcionisati u klišeima. Za neke stvari klišei su neophodni, mada ja ne volim kada u nešto moram da se svrstam. Prosto ne volim da me bilo ko u bilo šta svrstava. Takođe, pazim da ni ja nikoga ni u šta ne svrstavam. Verujem da svaka osoba ima više lica. Borila sam se protiv toga još kao klinka, volela sam da izgledam drugačije. Moja baba je bila očajna, neprestano je govorila: Zašto lepo ne odeš kod frizera i napraviš trajnu kô svaka normalna žena? Rasla sam u vreme kada je Lee Cooper bio kô danas D&G, sve je bilo mnogo nevinije. Ja živim taj fazon, uvek moram da se bunim protiv nečega. Zato ne volim stereotipe, smatram da je to jako opasno. Znam da, kada to kažem, idem u borbu protiv vetrenjača. Ali ne gubim nadu i verujem da to svako može da radi sam sa sobom i u svom mikrosvetu.
O životu i svaštarenju…
Život je zeznut, u njemu nema pravila. Poznajem mnogo ljudi koji su po pravilu službe, i bez obzira na to nije im lako. To je kao i borba za ljudska prava – nema pravila. Kada bi svi znali sve, bilo bi nam dosadno. Zato verujem da svako mora da odredi svoja pravila i da ih se drži u životu. Svako mora da zna šta se ne sme.
Kao mala, imala sam super komšiju, od njega sam pozajmljivala knjige, ploče, časopise. Kada sam krenula u drugi razred, kupio mi je Malog princa. Bila sam očarana. Tata je kupovao Dugu i NIN, a od komšije sam uzimala Start. Tako sam svaštarila.
Danas to zvuči kao budalaština, ali čitanje je nekada bilo normalno, čak i poželjno. Bilo je normalno da ljudi putuju, da posećuju muzeje, bioskope, pozorišta da neprestano upijaju nova znanja i iskustva. U bivšoj Jugoslaviji se insistiralo na građanskoj klasi, postojao je kulturni obrazac. Recimo, Silvana Armenulić je bila poznata, priznata i cenjena, ali nije mogao da joj se pridaje veći značaj od Gabi Novak, u tome je bio ključ.
Kod nas je nastao haos kada su neki ljudi hteli da izbrišu jednu kompletnu istoriju. Recimo, nisu znali da iz jednog istorijskog perioda uzmu ono što je dobro, već su želeli da apsolutno sve izbrišu. Nažalost, ta opsesija je dovela do toga da danas nema jasnog cilja sa jasnim pravilima zašto se nešto radi.
O urgentnim stvarima…
Mislim da naše društvo pod hitno mora da počne da brine o deci, o njihovom vaspitanju i obrazovanju. Jer jednog dana ta deca postanu odrasli ljudi koji će da nas leče, da nam sude, da nam menjaju gumice u kupatilu i da nas biju ako im se ne dopadamo. Ponekad mi se čini da je škola bila bolja u moje vreme. Mislim da su profesori bili bolji, imali više razumevanja, bili obrazovaniji. Danas nam decu uče neobrazovani ljudi, sa pogrešnim stavovima koje mogu da plasiraju u svojoj kući, ali ne smeju da ih zastupaju u školi. Svako društvo ima probleme, ali to se rešava ulaganjem u ljude. Država mora da se oslobodi straha od dobrostojećih i pametnih građana. Ubogaljeni, siromašni i zbog gluposti ružni ljudi ne mogu da povedu društvo napred. Duboko verujem da neinformisani ljudi nisu srećni. Postoje ljudi koji nisu fizički lepi, ali sijaju. Glup čovek ne može da sija, on je uplašen, prepadnut, ali državi to treba jer je pogodan za manipulaciju. Nažalost, takav se odnos uvek vrati kao bumerang.
O snovima…
Ja sam htela da budem domaćica (što sam i bila), da imam svoju kućicu u cveću, da imam decu, da im kuvam, da brinem o mužu i da onda jednog dana izaberem neki posao koji će mi biti kao hobi (sve u svemu – bajka). Ali kada sam se razvela, shvatila sam da moram nečim da se bavim veoma ozbiljno.
O logici…
Govoriti ono što misliš je veoma važno. To je najjače oružje. Ipak, primetila sam da ljudi baš i ne vole kada je neko previše iskren. Zato se trudim da naučim da budem taktična i s vremenom sam počela da pravim prostor u kome mogu da budem slobodna. Opet iz sebičnih razloga. Želim da budem iskrena, jer želim da i drugi budu iskreni prema meni. Ja sam brza, ne umem da čitam između redova. Lakše mi je da neko dođe i kaže mi šta misli, bilo lepo bilo ružno. Verujem da je to važno za osvajanje sopstvene slobode. Naravno, reći šta misliš ne uključuje prostakluk i nasilje, jer iskrenost ne znači vulgarnost i agresija. Iskrenost znači reći šta misliš ako te neko pita za mišljenje.
Neophodno je razdvajati delo od čoveka. Jer ako se to ne uradi, onda se sve dovodi u pitanje. Recimo Džon Vejn je Džon Vejn, to što je bio rasista i kreten ne znači da je bio loš glumac, da nije igrao u fenomenalnim filmovima i imao fenomenalne role. Ne može se biti politički korektan zato što tako treba, već zato što se u to veruje. I država mora u to da veruje i mora da ubedi svoje građane da veruju u to isto.
O mržnji…
Kada se klupko mržnje odmota, tu nema kraja. Jednog momenta to su gej ljudi, Romi, Albanci, onda na red dolaze invalidi svih kategorija, žene koje se nisu udale jer im nešto (garant) fali. Desiće se ono: Istetoviran si!? – ne valja; Imaš minđušu!? -nije dobro. Kada bi svako krenuo od sebe i razmišljao da on može biti sledeći, onda bi nas bilo milion na Gej paradi – ne zato što volimo gej ljude, već zato što smo izašli da branimo sebe. Kroz odbranu prava manjina, većina utvrđuje i brani svoja prava. Na taj način se u društvu definišu vrednosti, postaje važno da li si vredan, dobar i plemenit, postaje važno kakav si čovek.
Ja se trudim da uživam i da se radujem onome što imam, jer se plašim da će se desiti nešto što ne želim ako budem previše mračna. Zadovoljna sam što su mi deca živa i zdrava, što radim posao koji volim i što sam okružena fenomenalnim ljudima. Moj životni prostor me čini srećnom, u njemu se osećam najbolje i srećnom me čini kada u njega nešto novo i lepo unesem, na primer delo nekog od mladih beogradskih umetnika koje volim.
Postavi komentar