Imam iskustva koja su me uverila da čovek može da izgubi temelj u sekundi. Moji su se roditelji razveli pa sam videla tu veliku ljubav koja nestaje. Moj tata je umro nakon što ga je za samo devet meseci odneo rak. Imam distancu prema bolu i patnji, ne mogu da patim zbog toga što sam se preselila iz Mostara u Niš, a da ne mislim na ljude koji su četiri godine živeli u opkoljenom Sarajevu. Nisam mogla da pravim bluz nad vlastitim životom.
O revoluciji i Vesni Pešić….
Volim da menjam, reformišem, volim da budem na ulici kada se dešava revolucija. Volim građansku svest kao instrument delovanja. Pomalo volim i opasnost, konfrontiranje policiji. Nisam mogla da zamislim ljude koji u vreme najveće represije nisu bili na protestima. Meni je bilo dvadeset godina, nisam imala kritičku distancu niti sam verovala u poraze. Moj tadašnji dečko bio je lud za Vukom Draškovićem, dok sam se ja učlanila u Građanski savez Srbije i trajno zaljubila u Vesnu Pešić. Još uvek na zidu sobe imam fotografiju na kojoj sam sa Vesnom Pešić i Zoranom Živkovićem koji sada (moram da priznam), izgleda mnogo bolje. Kod Vesne mi se dopala pamet. Ona je u akademskim krugovima, a ipak razmišlja živo i realno. Volela sam i knjigu Možeš ti to, Vesna, možeš. Stajala je pored kreveta, zajedno sa Sto godina samoće. Obema sam se često vraćala. Očaravao me je i njen ljubavni život, ali iznad svega hrabrost da bude svoja. Volim i te njene ljubavne priče, važne su mi žene koje imaju zanimljive ljubavne živote, to mi daje krvotok.
Volim da pravim razne izvore haosa u svom životu, ali nikada nisam dozvolila da moj haos dodirne drugog. Vrlo sam profesionalna i verujem u podelu rada i dobro delegiranje.
Ipak, haos daje impuls mom životu. Mislim da u uređenom sistemu utrnu čula. Nešto od mog revolucionarnog duha je ostalo, a nešto je otišlo sa nizom razočarenja.
O kraju….
Ne verujem u završene priče, čini mi se da su ženska prava ona koja se najlakše dobiju i gube.
O mestima…
Moji roditelji su živeli na raznim mestima. Ja sam rođena sam u Zrenjaninu, a moje detinjstvo i period adolescencije provela sam u Mostaru zbog oca koji je bio pilot. Moj brat se uvek šali da je moje i njegovo ludilo rezultat sudara planine i ravnice. Mislim da ima u tome neke istine. Jer, kada mislim o sebi, čini mi se da sam razapeta u krajnostima, kao da su me bosanska planina i vojvođanska ravnica proizvele da živim u sudarima sa samom sobom i svetovima oko sebe.
Bilo je divno odrastati u svetlostima i bojama Mostara. Ima nečeg u mostarskoj različitosti. Moje su najbolje drugarice bile Bošnjakinje i Hrvatice, nikada se nije razmišljalo o tome. To je grad u kome istovremeno čuješ zvuk pravoslavne crkve, katoličke crkve, džamije. To je bilo vreme u kome se nije razmišljalo o razlikama. Volela sam te sudare između Istoka i Zapada. Leva i desna obala, zelena Neretva. Ukus nara. Blizina mora. Jadranska klima. Stalni prelazak granica, kada sa jedne strane prelaziš na drugu. Neki pisac je već rekao: Nema nijedan grad svetlost kao Mostar.
Danas mi je žao što, zbog preseljenja u Srbiju, nisam završila čuvenu mostarsku gimanziju Aleksa Šantić. Ja sam dete međunacionalnog braka, tata je bio Hrvat, mama Srpkinja. Početkom rata, tata je odlučio da se preselimo u Srbiju. Jedanaest godina sam živela u Nišu i taj prelaz bio je veliki kulturni šok jer nisam imala nikakve veze sa južnom Srbijom.
O porodici…
Bezuslovnu porodičnu ljubav dala mi je slobodu i naučila da sam sama sebi najveća investicija. I zaista, oduvek sam nepopravljivo verovala da sam ja sama sve sa čime idem kroz život. Sa druge strane, imala sam nekoliko velikih udara koji su me naučili da ništa nije trajno i da moram biti spremna da kroz život gledam otvorenih očiju.
Bila sam vrlo ambiciozna kao dete. Bavila sam se svime: od novinarske sekcije, folklora, čak sam i pevala u horu iako sam potpuni antisluhista. Mama je sedela u publici i davala mi znak kada da pevam. Bila sam i članica pozorišne trupe. Devedeset prve postavljali smo Antigonu. Razmišljala sam o njoj i Kreontu, o odnosu vlasti. Međutim, početna ambicija se pomalo izgubila, sada mi je mnogo više godina i neke stvari sam stavila na svoje mesto.Kada razmišljam šta me menjalo, to su pozorišna trupa i ulazak u feminizam.
O temelju…
Imam iskustva koja su me uverila da čovek može da izgubi temelj u sekundi. Moji su se roditelji razveli pa sam videla tu veliku ljubav koja nestaje. Moj tata je umro nakon što ga je za samo devet meseci odneo rak. Imam distancu prema bolu i patnji, ne mogu da patim zbog toga što sam se preselila iz Mostara u Niš, a da ne mislim na ljude koji su četiri godine živeli u opkoljenom Sarajevu. Nisam mogla da pravim bluz nad vlastitim životom.
Crtice…
Završila sam sociologiju jer sam tražila stvarnost koja će pokriti hiljadu drugih stvarnosti. Želela sam nešto što je živo i aktuelno, nikada nisam volela istoriju, nisam želela da rekonstruišem prošlost.
…
Jedina stvar u kojoj sam bila stroga bili su fakultet i posao, ostalo nije išlo redom kojom je trebalo ići. Važno je da je čovek dobar sam sa sobom i da zna da niko neće nadomestiti tu prazninu. Ne mislim da se neke stvari ne zatvaraju u životu, ne osećam da nešto gubim, osećam da će moj nomadizam trajati celog života. Ja sam vrlo strastvena i verujem u žive susrete i burnu predaju.
….
Verujem da bi od mene ljudi mogli da uče o neposustajanju, o dizanju i padanju. Moj život je bio turbulentan, ali nisam dozvolila da se to vidi. Uvek me podizao lep dan, put u nepoznato, zvuk mora.
…
Mene je oduvek privlačila građanska opcija i aktivizam. Ali, mora da postoji kritička distanca, to je pokretač mog delovanja. U suprotnom nastaje profesionalni i dekorativni aktivizam, kozmetički dodatak državi.
…
Devedeset devede sam bila u Slovačkoj i tamo su nam pričali kao su svrgnuli Vladimira Mečijara a da nije pala kap krvi. Ja sam verovala da sistem u kome smo bili nije mogao da padne bez velikih žrtava. Očekivala sam rumunski scenario, a ne ovako. Milošević je prošao nekažnjeno, lustracija se nikada nije desila. Nisu smeli da se prave kompromisi kao što je Koštunica. On prezire ulicu, a ja ne volim ljude koji svoju borbu ne vode na ulici.
…
Mislim da su mi se uvek dešavale stvari koje sam želela. Možda se nisu dešavale u trenutku kada sam ih želela, ali su se dešavale. To je uvek bila karijera, aktivan život, lep prostor. Uvek sam imala ideju o sopstvenoj sobi, radni sto sa puno knjiga, lapotop, lepa terasa, slike sa dragim ljudima i pogled na vodu.
O feminizmu…
Feminizam me naučio politici solidarnosti. Naučila sam da budem solidarna sa svim grupama koje su žrtva opresije. Naučila sam da ne postoji nešto što je univerzalni identitet. Naučila sam da imam pravo na vlastito telo, na vlastiti prostor i pravo na sebe samu.
Feminizam je moj život učinio svrhovitim. Posebno sam ponosna na sopstvenu eklektiku – ja mogu sve. A kad mogu sve, to znači da mogu da sedim i u fancy restoranu i u najvećoj birtiji. Mislim da to najviše vredi kod mene. Nisam se dala prevariti i nisam prihvatila standarde grupe kojoj sam lojalna. To što sam aktivistkinja i sociološkinja ne znači da ne mogu da sedim u kafani i lomim čaše na pesme Hanke Paldum. Ja mogu da odem na Cecin koncert, a da deset dana posle toga odem na stajanje za Srebrenicu. Ništa mi nije oskrnavilo moj aktivizam zbog moje eklektike. Plašim se podrazumevajućih obrazaca i zato volim da konstruišem i dekonstruišem realnosti.
Ključna stvar feminizma je stalno prelaženje granica – unutrašnjih i spoljašnjih. Mislim da su žene u Srbiji najhrabriji deo društva, da su jedine transnacionalne, nepatrijarhalne i neprovincijalne.
Veoma je važno dekonstruisati predrasude, na primer: šta znači biti feministkinja. Jedna moja prijateljica, Šveđanka, napisala je knjigu u kojoj sam ja Sex & City feministkinja. Kada su me na promociji pitali zašto me ovako nazvala, odgovorila sam: Zato što imam čarobnu vaginu i čarobni mozak. Mogu da nosim visoke štikle i da budem fashion, a da izgovaram tekst koji je radikalniji od bilo koje druge feministkinje.
O punoći življenja….
Uzbuđuje me promena, put u nepoznato, susreti sa različitim ljudima, noć natopljena dimom i dobrom muzikom, da pijem lepa pića. Kao u romanima Fransoaz Sagan. Nikome se ne izvinjavam ni za šta: ni za osmeh, ni za magistarsku tezu, ni za styling. Nema izvinjenja zbog uspeha. Poštujem uloženi rad i trud.
Volim da sa svojim prijateljicama stvaram i radim, volim proces obrazovanja novih mladih žena, umrežavanja, deljenja iskustva. Volela bih da mi život uvek bude sadržajan: da putujem dalje, da širim svoju ideju, da napišem knjigu o sebi samoj, da imam kuću na moru.
Volim da budem angažovana sa ljudima sa kojima mogu da menjam realnost. Možda zato ostajem u Srbiji, ovde još ima puno posla. Najbolje komuniciram sa humorom i cinizmom. Nema vrhovnih istina i zato ne volim ni državu ni crkvu. Jednom sam u srednoj školi pitala: Profesorka, šta ako ja umrem i odem kod boga, a on ne bude u pravu? Mogu da budem beskrajno iritantna, ali znam dobro da oslušnem i imam energiju da privučem druge. Ponekad se uplašim da li sam malo površna, ali takva sam, brza sam, i nemam vremena za potpunu dubinu. Ne volim loše potrošeno vreme na poslu, u seksu i na pogrešne ljude.
Postavi komentar