Ako bismo bili politički korektni sa svime što korektnost danas podrazumeva – niko nas ne bi čuo ni video. Ne znam da li sam politički korektna, ali verujem da sam pristojna. A pristojnost je da ljudima ne ugrožavam slobodu. Sa svih strana mediji, nevladine organizacije, političari, svi nas pozivaju da pazimo i da budemo politički korektni, a niko nas još nije pozvao da međusobno razgovaramo kao ljudi.
O devedesetim….
Moja životna namera nije bila da postanem novinar. Studirala sam istoriju umetnosti i planirala da se njome bavim. Kada sam devedeset druge zbog studija došla iz Sombora u Beograd, desila se velika pobeda Miloševića na izborima, ali ja u tom periodu nisam bila zainteresovana za ono što se dešava. Smatrala sam da interesovanje za politiku nema smisla u situaciji u kojoj ćemo se klati narednih sto godina. Sve do devedeset šeste smatrala sam da kao pojedinka ne mogu ništa da uradim. Postala sam leš koji hoda i pretpostavljam da je to bio slučaj sa većim delom moje generacije. Moji drugovi su odlazili u ratove i ginuli. Deo moje porodice bio je u Hrvatskoj, deo u Srbiji. Sve što se dešavalo proživljavala sam sa puno neprijatnih epizoda. Na primer, dosta ružnih reči rodbine bilo je upućeno mom ocu koji je Hrvat. Sećam se da me jednog dana pozvao i predložio da uzmem mamino, srpsko prezime da ne bih imala problema u Beogradu. Pamtim da devedeset pete, kada su Srbi bežali iz Krajine, a neljudi ih gađali izmetom i kamenjem na autoputu kod Siska, pet dana nisam izlazila iz kuće jer sam osećala sramotu. Prijatelji su mi govorili da to nema veze sa mnom, a ja sam pokušala da im objasnim da jedni moji gađaju druge moje.
Ličnu renesansu doživela sam tokom protesta devedeset šeste. Jedne večeri vraćala sam se iz biblioteke, a na uglu Kolarčeve i ulice Srpskih vladara uhvatila me masa. Sećam se huka koji je proizvodila masa, ponekog zvižduka. U to vreme bila sam opčinjena Robespjerom (čak sam njegovu sliku držala u sobi), pa me sve asociralo na Francusku revoluciju. Odjednom, smatrala sam svojom dužnošću da svakog dana budem na protestima. Sve sam to junački podnosila: imala režim ishrane, dnevnu satnicu, čitav moj život bio je prilagođen protestima. Sećam se da smo dolazili u tri ujutro jer su kamere RTS-a snimale u to vreme da bi pokazale koliko malo ljudi ima.
Iako mi je tada bilo već dvadeset četiri godine, svemu sam prišla veoma detinjasto. Sada mi izgleda smešno, ali bila sam uverena da će nam jednog dana neko podeliti oružje i da ćemo ići ćebetom na tenk. Bilo je i neke vrste ludila. Recimo, kad Čeda Jovanović (koji je tada bio nešto potpuno drugo), sa bine ispred Filozofskog fakulteta kaže: Pomaže Bog! ja sam punog srca odgovarala: Bog ti pomog’o! i mislila: Daj mi brate pušku!
Protesti su bili moja renesansa a Peti oktobar moje drugo rođenje. Sećam se da sam tog dana sa maramom preko usta prolazila gradom, Skupština je još uvek gorela, nemiri po ulicama su trajali, a na Terazijama se odvijala neverovatna scena. U bašti pivnice sedeli su ljudi sa maramama preko lica (ponekad ih podignu kako bi popili pivo), a na pet metara od njih je parfimerija Marka Miloševića potpuno razbijena, razvaljena i na zidu te parfimerije piše: Žali se tati.
Pomislila sam: Dobro, zapalili smo šta smo imali, završili smo, žali se tati, jasno je – gotovo je! Jednostavno, ljudi sede i piju pivo, život ide dalje.
Šta god neko danas mislio o tom protestu, za mene kao građanku ove države taj protest je zaista bio revolucija koju sam ja tada pojela.
O profesionalnom i društvenom angažmanu…
Moj društveni angažman počinje nakon protesta. Mržnja (zaista nemam drugu reč), koju sam osećala prema Slobodanu Miloševiću je eskalirala i morala je negde da izađe. Kao buduća istoričarka umetnosti, nisam videla da to ikako mogu. Prestala sam da učim, stavila tačku na taj period života, znala sam da moram da se angažujem, ali – nisam znala kako. U to vreme sam slušala Radio Indeks. Znala sam da imam prijatan glas i da bih tamo mogla da budem spikerka. Kada su raspisali konkurs za novinare, ja sam otišla, ali opet sa idejom da budem spikerka. Međutim, shvatila sam da sam kao spikerka razglas za nešto što drugi govore. To mi nije prijalo. Počela sam da radim i kao novinarka. Dešavalo se da dobijem teme koje me zanimaju: reportaža iz gej kluba ili poneki razgovor sa feministkinjama, ali vrlo sporadično.
Danas, kada imam bogato novinarsko iskustvo, veoma sam skeptična kad se u profesionalnom smislu bavim ljudskim pravima. Naprosto, kad napišem tekst kome je osnovni cilj emancipacija grupa koje su ugrožene, mislim da to nema efekta. Ono što ima efekta je – lična misija. Dakle, ja kao osoba odlazim na određeno mesto i pričam određenim ljudima o određenim stvarima. To ne spada u novinarski posao, ali zahvaljujući tome što sam novinarka imam dovoljno vremena da se i time bavim. Glavna stvar koju radim tiče se feminizma koji je u javnosti potpuno neprimetan. Zato putujem u redakcije po gradovima u Srbiji i pričam sa novinarkama u neformalnom okruženju, na primer – u kafani. Sedimo, pijemo kafu i pričamo o našim problemima. Pričamo iz pozicija žena: ko nam čuva decu, kako na nas kao na žene gledaju u redakciji, o feminizmu. Tema feminizma je uvek zanimljiva. Recimo, novinarke (koje spadaju u neku vrste elite u mestima u kojima rade), često postave pitanje: Kako si feministkinja kad si našminkana? Volim kada mi postave to pitanje, a odgovaram svojom pojavom. To je dovoljno da znam da sam svoju misiju završila, jer sam sigurna da je bar jedna žena promenila stav o feminizmu. Ona će svojoj mami, komšinici i drugarici reći da je upoznala jednu feministkinju koja nije protiv šminke. To je dovoljno. Nemam način evaluacije za to što radim, ali imam utisak da se poruka o feminizmu geometrijskom progresijom proširila. U mom CV-ju neće stajati: Širila je glas o feminizmu, ta epizoda mog života potpuno je nevidljiva i nepoznata, ali znam da kada bi svaki novinar u ovoj državi, svaki aktivista nevladine organizacije, svaki građanin ove države, odredio neku temu za koju smatra da će imati dovoljno energije da je iznese i da jednom godišnje odu u neku Mrdušu Donju ili u neku beogradsku kafanu i tu ideju ispriča jednoj osobi, zamislite koliki bi to krug bio. Treba reći svom komšiji šta je problem ljudi sa invaliditetom, komšinici objasniti šta je problem feminizma i statusa žena, svojoj mami reći kakve sve muke muče gej ljude, a ne pričati o ljudskim pravima, o ravnopravnosti, o toleranciji, o konvencijama Ujedinjenih nacija koje garantuju kojekava prava. Ne! Ispričaj da čovek sa invaliditetom ne može da uđe u kafanu, ispričaj da je u Srbiji problem ako žena zadrži svoje prezime, ispričaj da gej muškarac ne može da kaže svojoj majci da je gej. Ispričaj jednoj osobi i tvoj život ima smisla, bez obzira da li si novinar ili aktivista ili kasirka ili frizer. Mislim da su reči kao: aktivizam, ljudska prava, participacija i druge – istrošene. Na tim rečima su se izređali svi, a one su važne samo na stranicama ličnih CV-ja aktivista ili aktivistkinja čije reči dopiru do ograničenog i odabranog kruga ljudi. Zbog te zatvorenosti verujem da novinari nemaju šta da pričaju sa aktivistima, niti aktivisti sa novinarima, niti političari sa aktivistima i novinarima koju god kombinaciju da napravite u tom grupnom seksu među njima. To su potpuno besmisleni odnosi. Moramo da idemo napolje, da se obraćamo ljudima koji imaju formiran stav ali ne znaju da ga imaju. Ljudi prihvate nešto na gotovo – čuju da su sve žene kurve, gej muškarci bolesnici koje treba pobiti, ljudi sa invaliditetom škart prirode, da Romi smrde i još hiljadu i jednu stvar koja postoji u okruženju svakog od nas.
Svojom ličnom misijom smatram to što rodbini objašnjavam da ja svoje prezime nikada neću promeniti, da nema cene, da nema muškarca, osobe, ideologije, nema šanse da ikada promenim svoje prezime. Ponosna sam što svojim sestrama objašnjavam da ne moraju da se udaju, da to nije svrha postojanja, da ne moraju da imaju decu, da ja neću da se ubijem ako ne budem imala dete, da život nije besmislen ako nisi ostvarena na svim planovima.
O ljudskim pravima…
Izbegavam termin ljudska prava, mislim da ga je mnogo ljudi zloupotrebilo i da je to termin rezervisan za mudre priče na mudrim okruglim stolovima, čini mi se da iza fraze ljudska prava (u ovdašnjem kontekstu) ne stoji više ništa. Ja znam šta su ljudska prava po knjizi, ali šta je danas ljudsko pravo u praksi? Zato se ne bavim ljudskim pravima, bavim se životima ljudi oko sebe. U tom smislu, kao i u smislu izbora profesije bila sam vrlo sebična. Prema nekim stvarima sam veoma ostrašćena. Kada sam ostrašćena to znači da imam energiju, a ako imam energiju, dalje tu energiju kanališem prema nečemu što je pozitivno. Recimo, najviše me pogađaju prava žena (zato što sam žena) i prava gej ljudi (zato što sam okružena gej ljudima). Znam da su i neke druge grupe ljudi ugrožene, ali sa ove dve sam lično identifikovana – zbog sebe i zbog svojih prijatelja. Smatram da je lična zainteresovanost najbolja motivacija koja daje puno snage i energije.
…
Tekstovi u kojima se bavim ženama ili gej ljudima su malobrojni, zato te teme provlačim kroz sve svoje tekstove. Kad god mogu, dotaknem nekog iz crkve, jer ono što govore i pišu o gej muškarcima i ženama, nešto je od čega se i papir raspada. To su stvari o kojima naša javnost uopšte i ne zna. Kada su u pitanju žene trudim se da koristim rodno senzibilan jezik, trudim se da emancipujem neke žene, da ih nagovorim da govore, volim da imam sagovornice.
O sopstvenom patentu …
Način na koji se prenosi ideja veoma je važan. Ja bih svoj način patentirala, veoma sam ponosna na njega. Svojim aktivizmom nazivam vrstu angažovanja koju nijedna nevladina organizacija ne bi tako nazvala. Ne zato što sam pametna i bolja od drugih, već zbog toga što imam strast u vezi sa određenim temama. Ja, sa svom strašću koju imam, idem i širim dobar glas svuda kud god mogu, i verujem da kada bi svi to radili brzo bismo došli do društva o kome sanjamo.
O Severini i Gej paradi…
Potpuno sam fascinirana činjenicom da u Hrvatskoj pevačica Severina iz nekih svojih razloga poteže temu veštačke oplodnje. Ona usred koncerta poziva premijerku da promeni zakon ako ima muda. Ja sam bila presrećna jer je ona to uradila i očajna jer sam shvatila da Svetlana Ražnatović nikada neće izaći i reći premijeru Cvetkoviću da uradi nešto za pravo žena ako ima muda.
Maštam o tome da kada bih ja mogla da napunim Marakanu, pola Srbije bi bili feministkinje i feministi, a Gej parada bi bila održavana svaki drugi dan jer bih ja sve svoje snage posvetila tome. Ali, na Marakanu dolaze ljudi koje ja sigurno neću sresti u nekom ličnom kontaktu. Upravo zato, trudim se da svim ljudima koje sretnem prenesem nekoliko rečenica koje imam da im kažem.
O političkoj korektnosti…
Politička korektnost je još jedna stvar za koju verujem da se potpuno izlizala. Zaista ne znam šta je politički korektno. U smislu novinarske etike znam kako određene grupacije oslovljavam, koristim rodno senzibilni jezik, neću napisati premijer ako je u pitanju premijerka, ali politička korektnost u smislu opsesivne pažnje da stvari nazovam mudrim imenima zato što neko pogrešno oslovljavanje može da bude loše protumačeno – dovodi me do ludila. Problem je sadržinske prirode. Šta jednom Amerikancu znači što crnca nazove afro-amerikancem, ako je u suštini rasista. Šta vredi ako neki muškarac kaže da je feminista i izgovara priču koja je radikalno šovinistička. Ne daj Bože da neko javno izgovori domaće nazive za polne organe jer bi u nekom kontekstu to moglo da bude protumačeno na ovakav ili onakav način. Ako bismo bili politički korektni sa svime što korektnost danas podrazumeva – niko nas ne bi čuo ni video. Ne znam da li sam politički korektna, ali verujem da sam pristojna. A pristojnost je da ljudima ne ugrožavam slobodu. Sa svih strana mediji, nevladine organizacije, političari, svi nas pozivaju da pazimo i da budemo politički korektni, a niko nas još nije pozvao da međusobno razgovaramo kao ljudi.
Postavi komentar