Nikada mi nije bilo jasno kako ljudi mogu da izađu na ulicu svog grada, umiveni ili neumeveni, i da pljunu na kamen svog grada i svoje zemlje. I uvek pljuju ispred sebe, nikad iza sebe. To znači da pljuju po sebi. Niko o tome ne razmišlja.
O odlukama…
Danas mislim na isti način na koji sam mislila i pre dvadeset pet godina. Više puta sam razmišljala zašto sam neodlučna i zašto se ne upustim u nešto više, u neki veći angažman, jer me postojeća situacija veoma provocira. Svi mi nešto hoćemo, samo da neko krene. Iako sam glumica, više me provocira društvo nego ono što se događa na sceni. Možda o svemu ovome ne bih razmišljala da mi se u jednom trenutku nije dogodio rez koji me je odredio za dalje. Jednostavno, jednog dana, neka tri tipa promenili su živote dvadeset miliona ljudi. Meni je u tom trenutku, naizgled, sve bilo jasno: završavam srednju školu, treba da upišem fakultet, počinje rat. Jedino mi nije bilo jasno kako je moguće da sa početkom rata nastavimo istim putem. Tu mi se dogodio život jer sam pomislila: Nešto grozno se događa, a ja bih da budem glumica?
Možda je zato moj prvi društveno-politički angažman vezan za moju profesiju. Desio se dve hiljadite godine kada sam diplomirala. Dugo vremena mi je bilo potrebno da nađem tekst za diplomski, svi su izgledali besmisleno i nisu me doticali. Diplomski sam doživljavala kao kraj važnog perioda, krunu onoga što sam živela prethodnih godina. Ali, u tom očaju, devedeset devete, dokopala sam se eseja Vilhejma Rajha Čuj mali čoveče. Odlučila sam da ću tim tekstom završiti svoje školovanje na Fakultetu dramskih umetnosti, i da ću se kroz taj rad osloboditi svojih demona. Istovremeno, bila sam sigurna da će publika znati šta želim da joj kažem u datom trenutku. Ipak, sve se to dešava u predvečerje oktobra kada je Sloba Milošević poslednji put svojom mačetom sekao glave studentima.
Esej sam sama dramatizovala, režirala, osmislila scenografiju, sama sam bila kompletni autor. Kasnije sam saznala da je to bio jedan od desetak potpuno autorskih diplomskih radova. Nisam želela da uradim nešto što je poželjno, nešto što se od mene očekivalo, bilo mi je dosta da budem uzorni građanin Slobodana Miloševića ili bilo koga drugog. Usledili su pritisci, od mene se zahtevalo da promenim priču, da sve to uradim na drugi način. Opravdanje je bilo da celu priču moram da smestim u konkretni lik. Uradila sam to. Pronašla sam ime jedne devojke koju su nekoliko večeri pre mog diplomskog, ni krivu ni dužnu, batinaši pretukli u bifeu Likovne akademije. Ja sam uzela njeno ime, ali sam o tome ćutala do diplomskog. Znala sam da mogu da me pozovu na kontrolni rad i bila sam sigurna da me ne bi pustili. Pripremajući tu predstavu, prvi put sam dobila dokaz da ono što sam upisala, što sam učila i studirala – ima smisla. Predstavi je moglo da prisustvuje trideset šest ljudi jer je scenografija bila mala, ljudi su bili skučeni, bilo im je neugodno. Sve je bilo kao u pola broja manjoj cipeli. Možda i manje od pola. Ja sam želela da se tako osećaju. Čovek je proklet, čovek se na sve navikne, a scenografija je bila suprotna tome – nije dozvoljavala publici da se navikne. Desetak minuta pred početak došao je asistent i rekao da žele da mi sruše ispit. Neki dušebrižnik je javio dekanki da na Akademiji postoji politički pamflet u vidu ispita. Sa druge strane, u nekim dnevnim novinama se pojavila najava događaja, pa je na predstavu došlo više od stotinu ljudi koji nisu mogli da uđu. Diplomski je bio uspešan, ubojit, jasan, desio se u pravom trenutku. Ja sam se svojih demona oslobodila, ali mnogi nisu. Nakon toga, usledio je poziv iz Centra za kulturnu dekontaminaciju da tamo nastavim da igram predstavu. Počela sam da razmišljam o tome, ali sam dobila upozorenje da sam ja majka troipogodišnjeg deteta. Uplašila sam se. Mene je strah odvraćao da napravim neke korake. Nisam smela da dozvolim da mi se nešto desi, imala sam veliku odgovornost prema tom dečaku koji nije zaslužio da ispašta zbog mojih hirova. Čak i nakon Petog oktobra bilo je poziva, ali ja sam smatrala da je predstava izgubila na momentu.
Drugi pokušaj je bila moja podrška raznim demonstracijama, raznim skupovima, ali ja nisam želela da na njima govorim. Postoji neka nesigurnost u meni koja mi to zabranjuje. Danas sam sigurna da moj društveni angažman još nije ni počeo, jer imam potrebu da govorim, boli me nepravda. Svejedno da li se radi o napuštenoj ili siromašnoj deci, ljudima koji su zaraženi virusom HIV-a ili nekoj drugoj marginalnoj skupini, mene jednako boli. Uvek ću pomoći, na bilo koji način. Ponekad sam se ljutila na državu, policiju, aktiviste, ali sam shvatila da ako želim da reagujem, ja to ne mogu da radim iz fotelje, salonski, moram da odem tamo i kažem šta imam.
O mislećim ljudima…
Ono što se desilo dobro, u vidu kulturnog praska nastalog iz negodovanja jeste EXIT. On je nastao iz bunta, iz želje za promenom, iz izlaska. Istovremeno sa EXIT-om nastaju i neke organizacije čija imena nisam ni znala da izgovorim, kao Dveri srpske. Ja sam se pitala šta razdvaja te dve grupe mladih ljudi. Da li je to ljubomora, osećanje inferiornosti, potreba da se bude suprotan. Primetila sam da neki klinci ne guraju svoju ideju nego su protiv EXIT-a i cele te filozofije. Kada postoje takva osećanja onda je najlakše smestiti se u patriotizam i tada možeš šta god hoćeš. Meni to nikada nije bilo jasno, pobogu, uvek možeš uklj i isklj, ako ti se nešto ne dopada. Znam da misleći ljudi nigde nisu dobrodošli, ali postoje jači i slabiji sistemi koji misleće ljude koriste za boljitak svog sistema. Možda to nije pošteno, ali je bolje nego da ih nema.
O pravom trenutku…
Ono što me oduvek uzbuđuje jeste kada je neko mlad, hrabar, ima ideju i u tome uspe. Nema veze gde i šta, neka to bude u krugu porodice, neka to bude neka mala ideja, samo neka uspe. Ponosna sam na ljude koji su potpuno hrabri. Ne kažem da ja nisam hrabra, ali sam naučila da za neke stvari u nekom trenutku nije vreme, da ne mogu silom. Sve što se desi ima svoj trenutak, kako na ličnom tako i na društvenom planu. Peti oktobar se desio petog oktobra.
O Biljani Srbljanović….
U pozorištu se možda nisam dovoljno iskazala, jer jednostavno – tekst uslovljava. Zato volim Biljanu Srbljanović. Ja volim kako ta žena misli, izgleda, hoda, svađa se, greši. Biljani često zameraju kako nije ženstvena, a njena se ženstvenost ogleda u njenim greškama. Sve ostalo što radim u pozorištu je šećerna vodica – slatko je, ali ne zadovoljava.
O Srbiji danas…
U današnjem srpskom društvu, a Srbija je krug dvojke, ja sebe ne vidim, meni je to dosadno. Mislim da mi svi živimo u istom smrdljivom vazduhu i da je u Srbiji đavo dobio igru. Ova zemlja ima lepe, pametne i misleće ljude, ali kad god njihova želja ili ambicija prokuljaju napolje, kada krenu da se artikulišu, istog trenutka na njih se svi obruše u želji da ih sprže. Ljudi ovde žive genetske strahove, kodirani su ka njima, tužno je što u mladim ljudima ne vidim život. Više ne mogu da pratim događaje na dnevnom nivou. Sve me strašno umara. Pripadam srednjoj generaciji, ali živim kao da sam deset godina mlađa, putujem i lutam, još uvek verujem da svi imamo neke ideje. Jedino što ne volim je kada neko koristi institucije za realizaciju svojih ideja. Nisam osoba od jednog mesta, volim različitosti, od njih nešto saznajem, tako čistim sebe. Ipak, poslednjih godina imam osećaj da živim u kutiji šibica, gde dišem memljiv vazduh. Srbija nije moja dužnost, ona je moj izbor i zato mislim da je mnogo volim.
O revoluciji…
Revolucija je širok pojam, svašta je danas revolucija. Revolucija da mi jednog jutra sin kaže: Dobro jutro mama!, a sutra: Marš! On je živeo neki proces, a ja sam dobila rezultate. Nemam šta da razmišljam, kasnije ću to, tada moram da reagujem. Revoluciju ne vidim kao četnike, partizane i ustaše, videla sam ih do svoje dvadeset pete godine i nikad više. Mi smo o revoluciji saznali da su to NOB, četnici i ustaše. I to je to, nema više ničega. Paralelno smo, na drugom času, dobili informaciju da je SIDA zlo, ako te neko dodirne ti si mrtav. Ne znam kako je bilo nekada, ne mogu da imam jasno mišljenje o vremenu koje je iza mene, koje ne poznajem, o kome mogu da sudim samo na osnovu video materijala ili nekih zapisa, ali, to svakako nije realno sagledavanje stvari. Svi mi, pa i ja sama, živimo trenutak u kome smo, a taj trenutak je ovo sada.
O nivoima svesti…
Mene provicira gde neka stvar počinje, a ne posledice. Zanima me gde izvire nešto, jer kada to otkrijemo sve će samo po sebi prestati da se događa.
Odakle dolazi naš primitivizam to (možda) mogu da lociram, ali šta ga održava u istom obliku, to mi nije jasno. Ne radi se o tome da li je neko primitivan ili nije, nego o tome da svoj primitivizam niko ne primećuje. Ako postoji malo više svesti, počećemo da preko tuđeg primitivizma primećujemo svoje lične primitivne poteze.
Nikada mi nije bilo jasno kako ljudi mogu da izađu na ulicu svog grada, umiveni ili neumeveni, i da pljunu na kamen svog grada i svoje zemlje. I uvek pljuju ispred sebe, nikad iza sebe. To znači da pljuju po sebi. Niko o tome ne razmišlja.
O odgovornosti…
Zašto nam govore o Nemačkoj? Ta zemlja je bila razorena, ali posle deset godina svi su pohrlili tamo: oni vole svaki svoj kamenčić, svaki svoj mercedes. Mislim da našem narodu nedostaju odgovornost i ljubav prema sebi samom. Prosečan Srbin svoju zemlju ne voli, a krije se iza velikih izjava ljubavi. To je kao loš brak, kad je loše onda jedan kaže: Ne ostavljaj me, ja ću sve zvezde sa neba za tebe da skinem! Odgovor na to glasi: Ne moraš ti meni da skidaš zvezde, ostavi ih tamo gde su zvezde, meni treba nešto od tebe – ti si mi potreban/na. Mi smo rođeni da mislećeg čoveka ubijemo, da onome ko pravi sopstveni putić pucamo u glavu.
Crtice…
Donela sam neke odluke. Na primer, neću ući u pozorište da rušim sistem, ali ću svojim primerom to da radim. Sve po principu: ovde ću što treba, ali ovde ću što želim.
…
Imam strah da ne umem da artikulišem ono što želim da kažem. Možda bih se i usudila, ali plašim se. Reč je ono što određuje sve, posebno u mojoj profesiji, i vrlo je važno da li ćeš jednu rečenicu ostaviti u tekstu ili je izbaciti, možda baš ona određuje stvari.
….
Pre nekoliko godina posetila sam izložbu o bronzanom dobu. U jednom delu galerije stajala je karta sveta koja je prikazivala bronzano doba širom planete. Kina, Evropa, Afrika, svugde su se iste stvari događale, svuda se događalo bronzano doba. Tada sam se oslobodila mnogih opterećenja jer znam da se svima sve dešava u svakom trenutku.
O zrelosti….
Mi smo na Balkanu ozbiljni uzgajivaču produktivnog škarta. Velikom broju mojih prijatelja je između dvadeset osam i trideset osam godina i žive kod roditelja. Meni to nije palo na pamet od četrnaeste. Šta društvo da radi sa osobom kojoj je trideset četiri godine, spava u svojoj dečačkoj sobi, jede mamin dečački ručak, ima opeglanu košulju i radi u nekoj opštini? Kako ta osoba da razume moj problem kad mi, recimo, iseku struju? Takva osoba ne zna šta će sa svojom misli, ako ne može da kupi sto sedmi par cipela i da pojede četristo treći ručak u nekom restoranu. Jednostavno takva osoba nije prošla proces sazrevanja. U mojoj profesiji to je kao kada neko uskače u ulogu. Nikada nije isto kada se na predstavi radi od početka, prođe ceo proces, ima premijera. Tako je i u životu. Da bi nešto bilo potpuno, mora da se prođe proces.
O smislu…
Moj glavni pokretač je smisao. Više puta sam bila suicidna, na to me bacala besmisao. Neki to zovu depresija, a ja to zovem – ozbiljno preispitivanje stvari. Čitala sam u Nacionalnoj geografiji članak o nastanku čuvene fotografije Zemlje iz svemira. Fotografu koji je to uslikao svašta se dešavalo, živeo je pravu katastrofu od života, otišao u svemir, video planetu na kojoj živi, zaključio da se on i ne vidi sa te daljine, da ne postoji. Uvek kada sam u naizgled nerešivom problemu pomislim na ovu priču.
O svakodnevici…
Život mi izgleda kao hod na traci. Smršaću, izgledaću lepo, šetala sam, hodala ali – u mestu sam sve vreme, nisam videla šta ima na keju pored reke. Isto bih smršala, ali bih bar imala neke slike, neki doživljaj. Mislim da to osećanje hodanja na traci prouzrokuje apsolutnu lenjost i nešto što nismo nikada imali – mogućnost izbora i slobode. Takva lenjost potiče iz toga što je neko uvek mislio i radio za nas. Sada je došla sloboda, moraš sam sebi da stvoriš platu. U toj mogućnosti izbora lenjost postaje vidljiva. Ako za nešto što nisi uradio dobiješ novac, ti si korumpiran. Pored toga postoji i gordost za koju ne znam u čemu je utemeljena. Sa slobodom je došlo vreme u kome moraš da radiš da bi zaradio.
…
Ja sam zakačena na prirodu, na vazduh, boje, biljke. Meni je sve kao kad se hard disk nakrca, pa neko treba da ga očisti, a kada se moj hard disk nakrca, ja odem u prirodu.
Kada razmišljam, mislim da je za mene presudno bilo vaspitanje. Od moje desete do dvadesete godine proticale su osamdesete. Tada je sve što se dešavalo, doživljavalo svoj vrhunac, sve je bilo dostupno, gledala sam radove najvećih slikara i mogla da osetim underground. Odrastala sam uz najbolje pisce, najbolju muziku i mogućnost da od najboljeg izaberem najbolje. Uz to, imala sam poštene, vredne i čiste roditelje. Oni su stvorili ono što jedna porodica može da stvori za života a da se ne uprlja.
Moj život je moj argument.
Postavi komentar