Odgovornost, odnosno ozbiljan pristup radu, stvara smisao mog života, uzdiže me iznad trivijalnosti i čini da verujem u ono najplemenitije što ljudski rod može da nosi u sebi – istinu i pomirenje. U mom sistemu shvatanja, umetnost ima moć uticaja i delanja. Tu je važan i momenat ličnog, momenat u kome se celo ljudsko biće suprotstavlja okolnostima u kojima živi.
O putokazima…
Mene je odredila ideja da oko sebe uvek imam malu grupu odabranih ljudi. Kao dete, to su bili drugovi i drugarice sa kojima sam se družila na stepeništu, u dvorištu, sa kojima sam igrala badminton. Kasnije sam uživala kada sam na Akademiji živela, spavala i delila hranu sa desetoro ljudi. Tako i DAH teatar. On nije prethodno postojao, već sam zajedno sa malom grupom ljudi kreirala svoj profesionalni i duhovni prostor.
O porodici…
Potičem iz građanske porodice, moj otac je bio lekar, majka inženjer, deda takođe. Ali, to što vodim poreklo iz ovakve porodice, to nužno ne određuje sve ono što sam ja danas. Odrasla sam u Nišu u vreme kada nije bilo neobično da na njegovim ulicama sretnem crnce ili Indijce koji su tamo studirali. Pored toga, tokom odrastanja, sretala sam se sa lepim stvarima: dobrim knjigama, kvalitetnom muzikom, išla sam na ekskurzije, putovala sam. Dostupnost svega toga bila je veoma važna. Takođe, moja generacija se ne seća porušene Jugoslavije nakon Drugog svetskog rata. Naprotiv, sve je već bilo obnovljeno, a razlike između većih gradova nije ni bilo. Recimo, bilo je sasvim uobičajeno da grupa Azra napravi koncert u Nišu. Danas, nažalost, ne bi imala prostor gde da ga održi.
Moja generacija je imala osećaj sigurnosti, sistem je bio ozbiljno organizovan, mnoge stvari su bile jasno definisane. Postojala je prirodna razlika između grada i sela. Postojala je veza između krsne slave i obeležavanja 29. novembra, bila je sasvim obična stvar da neko u moju kuću doće na slavu, a ja kod nekog odem na Bajram ili katolički Božić. Poštovanje je bilo normalnost. Društvo je bilo otvoreno: Bibliju si mogao da čitaš kao vernik, ali čitanje Biblije nije nužno značilo da to jesi. Da se devedesete nisu desile, sve bi bilo drugačije, jer mlađe generacije u svom sećanju ne bi imale jednu tako ružnu stvar kao što je rat.
O određenosti…
Oduvek sam imala potrebu da budem u pozorišnoj sali, da se bavim glumom i pravim predstave. Verujem da bih se uvek bavila angažovanom umetnošću, čak i da se nisu desile devedesete i sve ono što su one donele. Određena potreba je neodvojiva od određenog čoveka. Da nije tako, zašto bi Fazbinder radio ono što je radio, zašto bi Hana Šigula pristala da glumi u njegovim filmovima. Određeno seme je u svima nama. Iako ne volim da pričam o talentima ili različitosti, uverena sam da u svakom sistemu postoji nešto što umetnika razlikuje od drugih. Recimo, u Americi nije bilo rata već stotinu godina, pa postoje osobe kao što su Šon Pen i Šer. Šta može da te odredi da budeš takav kakav si, ako ne zrno nečega u tebi.
O DAH teatru…
Na početku rada DAH teatra u njemu su bili mnogi ljudi koji danas rade slične ili potpuno različite stvari. Ne znam šta je sve nas dovelo u isto pozorište. Ne znam šta čoveka privlači ka nekim grupama. Recimo, u detinjstvu odeš kod dede i babe na selo, pa dok ljudi peku rakiju, ti uzmeš klip kukuruza i pevaš, a grupa ljudi ti se raduje i tako stekneš prijatan osećaj pripadnosti zajednici. Šta je to što jakog individualca privlači nekoj grupi?
Verujem da kada čovek nešto želi i oseća, kada sa sličnim ljudima deli neki prostor, životni ili radni, da je sve mnogo jednostavnije. U DAH teatru nije sve idilično, znamo da se posvađamo, da upadnemo jedni drugima u sujete, ali postoji mnogo više nivoa na kojima smo povezani, pa male sukobe rešavamo na fini način. Ljude povezuje slično iskustvo, potreba za zadovoljenjem određene etike i estetike. Na primer, većina nas u Teatru sličnih je godina. To znači da smo odrastale u isto vreme, da smo jele iste lilihipe, iste slatke gumene žabice i čovečuljke, da smo slušale istu muziku, iako sam ja odrastala u Nišu a moje koleginice u Beogradu. Kada se takva iskustva skupe, onda se nešto formira. Mi smo formirale jedno pozorište. Jer, sve što ljudi stvaraju nastaje na osnovu toga što dele zajednička interesovanja prema određenim stvarima. Bez obzira na brojne ljude koji su dolazili i odlazili, koji su prolazili kroz naše pozorište, postoji nešto što je iznad toga, to je sam DAH teatar i njegov duh.
….
DAH Teatar je mesto gde moje granice ne postoje, on je moje utočište, moja moć, moje spasenje. Kao umetnik, svesno sam odabrala da imam odnos prema vremenu u kome živim, a surove istorijske okolnosti moje zemlje još više su pojačale tu odgovornost. U prvoj predstavi DAH teatra iz devedeset prve, govorila sam teks Bertolda Brehta:
Da li će biti pevanja u mračnim vremenima? Da, biće pevanja o mračnim vremenima!,
dok sam se u predstavi Mape zabranjenog pamćenja iz dve hiljade prve godine pitala:
Koliko traje tuga koju nam nameće istorijsko nasilje? I gde je granica moje lične odgovornosti za zločine koje nisam počinila?
Traganje za ovim odgovorima u teatru samo po sebi stvara smisao, ne samo meni, već i svima koji žele da me čuju.
O unutra-izvan…
Sama odluka da se krene umetničkim putem uvek je uslovljena dubokim ličnim impulsom za postavljanjem uznemirujućih pitanja sebi i drugima. Prepoznavanjem sebe kroz umetnost kojom se bavim u trenutnim društvenim, istorijskim i socijalnim okolnostima, uzročno sam povezana sa datim likom, dramom ili temom koju biram da radim.
Moja umetnost postaje aktivizam zato što je lična. Ne ulazim u salu da bih se bavila aktivizmom, ja se bavim svojim nadražajima koji su vrlo lični i koji se u spoju sa ostatkom ekipe kod publike prepoznaju kao angažovani.
Odgovornost, odnosno ozbiljan pristup radu, stvara smisao mog života, uzdiže me iznad trivijalnosti i čini da verujem u ono najplemenitije što ljudski rod može da nosi u sebi – istinu i pomirenje. U mom sistemu shvatanja, umetnost ima moć uticaja i delanja. Tu je važan i momenat ličnog, momenat u kome se celo ljudsko biće suprotstavlja okolnostima u kojima živi.
Tokom turbulentnih devedesetih, reagovalo se kroz profesiju kojom se neko bavi, a način na koji se ta reakcija sprovodila drugi su definisali kao ovakav ili onakav. Način na koji umetnik odabere da reaguje nije velika intelektualna odluka, već suštinska i lična stvar koja predstavlja jedini mogući put.
Crtice…
Ja sam uvek želela da se u umetnosti bavim malim stvarima koje su me opsedale, stvarima koje su mi nedostajale, koje su mi lično bile važne. S obzirom na to da su meni bile važne, ja sam ih tako i tretirala pa su postale važne i drugima. Drugim rečima, bivajući lična postajala sam politična.
…
Veoma je važno gde čovek odrasta, koga sreće, kakvi su odnosi u kući, ko su mu prijatelji, koje mirise pamti. Život je kao film, a dobar film ne čine jedna scena ili jedan kadar, nego celina koja poveže sve kadrove. Potrebno je da se na jednom mestu nađe više stvari kako bi ljudi izgradili isto mišljenje, zastupali istu etiku i istu estetiku. Takvi susreti su retki, ali kada se dese oni znače sreću.
O verovanju….
Nije jednostavno deliti ljude prema partijskoj pripadnosti ili njihovom stepenu demokratičnosti, nije jednostavno podrazumevati stvari. Recimo, moj otac je rastao u određenom sistemu, u kome je video samo stvari koje je želeo da vidi. Verovao je da mu je taj sistem doneo mogućnost da kao dečak sa sela postane lekar, a kasnije i direktor. Kada su došle devedesete, on je iz Saveza komunista prešao u Socijalističku partiju jer se to za njega podrazumevalo. Tako je on, koji nije podržavao rat ali koje se zalagao za očuvanje kontinuiteta neke svoje ideje, preuzeo deo odgovornosti za isti.
Ja imam slično iskustvo. Verovala sam u demokratski sistem, mislila sam da će on doneti promenu, ali danas vidim mnogo stvari koje mi se u okviru njega ne dopadaju. Ponovo sam se susrela sa tamom protiv koje sam se borila. Upravo zato, počinjem da bivam umorna od osećanja da svi mi koji stojimo na jednoj strani, čas jesmo, čas nismo u pravu.
Zalažem se za ideju da se ništa ne podrazumeva. Prihvatam da me ne vole ako mogu da dokažem da je nešto što mislim, pravi način do ostvarenja neke ideje.
O izborima….
Pre nego što sam ušla u DAH teatar, snimala sam filmove, igrala u Narodnom pozorištu, bila na naslovnim stranama. Jednom prilikom, na Kubi, glumica Džulija Varli me pitala: Majo, da li misliš da bi bila ista osoba da nisi prošla određena iskustva?
Da, verujem da bih bila ista osoba, sa istim sistemom vrednosti, bilo gde u bilo koje doba. Ovde ili u Ruandi. Tokom rata ili u mirno vreme, jer sve sam mogla da biram osim sebe.
Postavi komentar