Kada me pitaju zbog čega sam tako uporna u priči o ljudskim pravima, ja nemam odgovor jer se za mene priča o pravima podrazumeva. Takođe, od kako sam počela da se bavim ljudskim pravima, na svakom koraku nailazim na nerazumevanje. To mi nije oduzelo snagu, naprotiv, motivisalo me da uradim nešto više. Ako neće drugi, onda moraš ti.
O aktivizmu…
Ideja da se bavim aktivizmom rodila se pre nekoliko godina, kada je grupa nas odlučila da javno problematizuje dve teme: suočavanje se prošlošću i prava seksualnih manjina. U Nišu se o tome nije govorilo. Ukoliko se govorilo, to je bilo u zatvorenim krugovima, a mi smo želeli da teme popularišemo na ulici, da sa njima upoznamo što više ljudi.
Pre aktivističkog bavljenja ovim temama, one su mi postale zanimljive kroz druženje sa različitim ljudima. Mnogi od njih su tokom života prihvatali određene informacije vezane za rat u bivšoj Jugoslaviji koje nisu tačne ali deluju logično. Drugi problem, prava seksualnih manjina, primetila sam u okviru Studenstke unije. Raspravljali smo o podršci Gej paradi koja je najavljivana za leto dve hiljade četvrte. Netrpeljivost koja je dolazila od većine ljudi u Izvršnom odboru Unije duboko me potresla, a opravdanja su izgledala bedno: Mi se bavimo studentskim sindikalizmom, ili: Gej parada je tema koja će ljude da udalji od nas.
Ponesena svime sa čim sam se susretala, počela sam da se interesujem za pomenute teme. Tokom obeležavanja desetogodišnjice zločina u Srebrenici, u Centru za kulturnu dekontaminaciju organizovan je seminar o suočavanju sa prošlošću. Danas ne mogu da se setim gde sam pronašla tu vest, kako sam popunila prijavu, ali znam da sam se našla na tom seminaru i saznala da je od zločina prošlo deset godina, a da u gradu iz koga dolazim o tome niko ne govori.
Ponesena saznanjima, došla sam na ideju da sa grupom ljudi u Nišu obeležim desetogodišnjicu srebreničkog zločina. Celu akciju smo radili sa puno entuzijazma. Pozvala sam sve ljude za koje sam verovala da bi pomogli, sve organizacije da nas podrže i pošalju nešto od materijala koji nam je bio potreban. A bilo nam je potrebno osam hiljada papira i flomasteri. Nas nekoliko ispisivalo je brojeve skoro deset dana i tokom tog vremena sve je izgledalo nepojmljivo mnogo. Bilo nam je potrebno tri puta duže vremena da to napišemo, nego što je bilo potrebno vremena da sve te ljude u Srebrenici ubiju.
Desetog jula, tokom večeri, papire sa ispisanim brojevima (od jedan do osam hiljada) i crnim florom, izlepili smo po gradu. Stajali su čitavog jedanaestog jula. Želeli smo da našim sugrađanima i sugrađankama pokažemo koliko je to puno ljudi. Napravili smo i javnu tribinu, ali se na njoj pojavilo svega petnaestak ljudi. Izostala je i podrška nevladinih organizacija. Da nisam lično zvala i molila neke od njih da potpišu saopštenje koje smo napisali, ne bi se niko oglasio. Jedinu podršku koju smo tada dobili dala nam je organizacija Milenijum, koju je vodio Zoran Živković. Ali, tu se priča ne završava. Podneta je krivična prijava, morala sam da se javim sudiji za prekršaje. Dok me je saslušavao, sudija je rekao da je akcija besmislena i da su njemu Mislimani već nekoga ubili. Odredio mi je najveću moguću kaznu. Odbila sam da platim kaznu institucijama koje podržavaju zločin protiv koga se zalažem. Zato mi je kasnije stiglo rešenje u kome je pisalo da je novčana kazna preimenovana u deset dana zatvora. Tada je uz mene bila Inicijativa mladih za ljudska prava, koja je organizovala niz akcija podrške. Oni su uputili poziv predsedniku Tadiću da plati novčanu kaznu jer on, kao i ja, podržava ideju da u zatvor treba da idu zločinci. I zaista, jedan deo kazne je platio kabinet predsednika, a drugi deo Inicijativa.
O odgovorima…
Kada me pitaju zbog čega sam tako uporna u priči o ljudskim pravima, ja nemam odgovor jer se za mene priča o pravima podrazumeva. Takođe, od kako sam počela da se bavim ljudskim pravima, na svakom koraku nailazim na nerazumevanje. To mi nije oduzelo snagu, naprotiv, motivisalo me da uradim nešto više. Ako neće drugi, onda moraš ti.
Ponekad tragam za razlozima koji su gradili moje stavove. Pomislim da neki od njih leži u tome što sam kao mala dosta vremena provodila u Hrvatskoj. Sa druge strane, i drugi su pre devedesetih putovali po Jugoslaviji. Kada govorimo o ratovima devedesetih, ne pričamo o drugom kontinentu, već o nečemu što je udaljeno na sat ili dva od nas. Teško je naći odgovor na pitanje šta te privlači da nešto radiš. Moj prvi kontakt sa suočavanjem bio je dok sam bila klinka, a oko mene se vodio rat. Jednostavno, nikada nisam verovala u priču da smo mi najbolji i nevini, da neko ubija samo nas, a da mi ne ubijamo nikoga. To nije bilo logično. Zapravo, meni je uvek bilo važno da nešto ima logiku.
O logici…
Moja potreba za logikom ima veze sa delima Agate Kristi. U osnovnoj školi pročitala sam sve njene knjige. Tek kasnije, u srednjoj, počela sam da čitam ozbiljniju literaturu. Dostojevski je bio sasvim cool. Ali, dugo nisam kapirala politiku nacionalizma. Recimo, jednom sam pisala rad o Dučiću. Do devedeset osme o njemu nije napisano skoro ništa pozitivno, svi su ga napadali. Meni je bilo žao, većina ga je posmatrala politički, a ne kroz njegovog dela. Tada sam napisala rad koji bi, verujem, rado objavile Dveri srpske. Pre nego što sam izabrala Dučića, želela sam da pišem o Krleži, ali mi je nastavničko veće zabranilo da pišem jer – nije naš.
….
Užasavam se kolektivnog mišljenja. Nemati slobodu sopstvenog mišljenja je civilizacijski poraz. Zbog svega što mi se dešavalo, postala sam veoma kritična prema društvu. Verujem da sam puna predrasuda. Zato je važan rad na sebi, važno je da se informacije ne odbaciju u startu, da se iz svega izvode logični argumenti. Mada, i logika ponekad prevari. Ja sam u raznim dokumetima dugo navodila da sam Srpkinja, jer sam rođena u Srbiji pa mi je to bilo logično. Na isti način sam pojmila i druge ljude u drugim državama. Zato mi nije bilo jasno – čemu ratovi? Kasnije sam ukapirala da to Srpkinja koje napišem nema nikakvog smisla. I ne samo ovaj primer, ima ih još puno. Bila sam zbunjena, pa je bilo logično da neke odgovore potražim u porodici. Međutim, moja je porodica prilično disfunkcionalna, pa nisam dobila odgovore, ali sam dobila podršku da budem ono što jesam. To je prilično velika stvar.
O nezavisnosti…
Iako mi odgovori na važna pitanja nisu bili dostupni u trenutku, duboko promišljanje o problemu izgradilo je od mene osobu koja može da stane iza onoga što misli i koja u procesu donošenja odluke ne mora da zavisi od nekog drugog.
Biti nezavisna važna je stvar. U srednjoj školi sam uvek pripadala manjini koja voli ili ne voli nekog profesora. Nisam volela one koji ništa nisu tražili od učenika, bili su mi draži oni koji su zahtevni, koji su predavali na zanimljiv način. Nakon srednje škole nisam znala koji fakultet da upišem jer su moja interesovanja bila široka: od arhitekture do kineskog jezika. Jedino sam znala da ne želim istoriju, to je izgledalo beskrajno dosadno. Odlučila sam se za informatiku jer sam volela matematiku i kompjutere. Međutim, ljudska prava i aktivizam su me potpuno povukli, tako da sebe više ne vidim kao nekoga ko predaje informatiku ili se na bilo koji drugi način bavi kompjuterima. Želela bih da se zadržim u oblasti ljudskih prava.
….
Udaljavam se od svake vrste političke manipulacije. Imam sestru kojoj je tokom bombardovanja devedeset devete bilo samo četiri godine. Nisam umela da joj objasnim da ti koji nas bombarduju nisu toliko loši i da smo mi loši, ali da nismo baš toliko loši, nego da su među nama neki loši, pa nas ovi koje vidimo kao loše bombarduju. Tada sam odlučila da nikada neću biti članica neke političke stranke, jer ne bih mogla stvari da sagledavam tako široko.
…
Dugo sam pripadala ogromnom broju ljudi koji je i nakon dve hiljadite bio apatičan. Bila sam pripadnica mainstream grupe mladih: ništa me nije interesovalo, nisam izlazila na izbore, sve do ubistva Đinđića, kada sam počela kritički da se postavljam prema društvu u kome živim. Iako sam i dalje ljuta, iako mislim da je vlada autistična i da svega tri odsto političara zna da Preševo i Bujanovac nisu na Kosovu, mislim da se neke stvari pomeraju. Još puno treba da se radi sa institucijama, ali verujem da će biti bolje.
O jednostavnom rešenju…
Najvažnije je da ljudi izađu iz svojih strahova. Ljudi koji se ne plaše su slobodni. Volim kada vidim ljude koji žele nešto da rade, da o nečemu razmišljaju. Verujem da mi sami menjamo stvar i utičemo na nešto što je veliko. U tome ima doze sebičnosti i egoizma jer se osećam bolje ako utičem na to da svet bude bolji… koliko god to utopijski zvučalo.
Postavi komentar